Borjana Gavrić: Nezadovoljstvo životom je sve češće u Bosni i Hercegovini

#ModernaPoslovnaUspešna

Da li ste se ikada zapitali kako izgleda život psihoterapeuta? Pokušali smo da dođemo do odgovora sa Borjanom Gavrić, osnivačem Centra za psihoterapiju “Budi OK” u Bijeljini. Sa njom smo razgovarali o mentalnom zdravlju stanovnika Balkana. Odgovore na naša i vaša pitanja možeš da pročitaš u nastavku:

1. Kako je biti psihoterapeut u Bijeljini i uopšteno u BiH?

Biti psihoterapeut je nešto najljepše, naravno, ukoliko voliš to što radiš, pa i u Bijeljini i u čitavoj BiH.  S jedne strane, zna da bude teško, zbog različitih predrasuda o psihoterapiji pomoću kojih se čuva ideja da je zdrav i normalan čovjek onaj koji nema psihičkih problema. Međutim, s obzirom da je patnja sastavni dio života, ova prethodna zamisao, nije baš održiva. Bijeljina je prilično zatvorena sredina za psihoterapiju, upravo zbog predrasuda, ali iz godine u godinu i to se mijenja. S druge strane, velika je privilegija, i uvijek osjećam zadovoljstvo što moji klijenti baš sa mnom dijele bol, istinu koju možda i nisu baš spremni da čuju i priznaju sebi, emocije u najrazličitijim oblicima. To nisu lake teme, niti su te seanse nešto što je lako, ali biti dio klijentovog uvida, promjene jeste nešto što je neprocjenjivo bez obzira u kome smo gradu, ili u kojoj smo državi.

2. Kako bi ste opisali mentalno zdravlje ljudi u Bosni?

Nezadovoljstvo životom je sve češće u Bosni i Hercegovini. To čak nije nezadovoljstvo kao zdrava emocija, nego nezadovoljstvo koje prilično dugo traje i sad prelazi i u neki vid depresije. Ljudi u Bosni imaju puno finansijskih problema, u nedostatku su posla i često nemaju obezbjeđenu egzistenciju, to se sve „razliva“ na druge uočene probleme kao što su: anksioznost, fobije, napadi panike, problemi u partnerskim odnosima, pored navedene depresije.

3. Da li vam se ljudi često obraćaju za pomoć?

U poslednjih pola godine je to malo intenzivnije nego što je bilo prethodnih dvije i po godine kako smo otvorile Centar, međutim i dalje nije toliko često, ali ono što mogu da kažem jeste da broj klijenata raste iz godine u godinu.

4. Kako srednjoškolci reaguju na probleme i koji su najčešći?

Moje iskustvo kaže da srednjoškolci prilično dobro reaguju na probleme ukoliko se sa njima otvoreno razgovara, pokaže razumijevanje i pruži podrška. Oni su u dobu kad im se dešavaju promjene, pa tako ni promjene koje donosi psihoterapija nisu nešto što je njima nepoznato i teško. Napredak je brz, ali emocije koje doživljavaju na samoj seansi su prilično intenzivne. U školi imam slična iskustva. Ako se učenik uvaži kao ličnost sa svim vrlinama i manama i pokaže razumijevanje za sve to, najčešće i sam učenik napravi uvid u svoj problem na pravi način. Česti problemi su anksioznost, depresija, problemi u ponašanju.

5. Koji su najveći izazovi za jednog psihoterapeuta?

Svaka seansa je izazov. Svaki problem je izazov, jer čak i ako klijenti imaju slične probleme, to nisu isti klijenti, samim tim, sve je izazov, bar za mene, jer sve radiš prvi put. Klijenti koji imaju depresiju su možda malo veći izazov, jer to je emocija koja je prilično bliska meni, s obzirom da smo svi skloni nekoj nezdravoj emociji, pa mi je uvijek izazov suočavati se sa nečim što ti je prilično blisko, ali u tom trenutku ne osjećaš ti, nego neko drugi. Odvojiti to od sebe i izdržati da empatišeš samo u toku seanse, ne i kasnije, je prilično veliki izazov, ali i hrabrost.

6. Šta više preferirate, individualnu ili grupnu psihoterapiju?

Individualnu. Grupnu psihoterapiju skoro uopšte ne radim, osim što zajedno sa koleginicom Angelom u Centru organizujem psihološke radionice na različite teme, gdje prisustvuje do 12 učesnika, što ponekad možda podsjeća na grupnu psihoterapiju.

7. Da li probleme klijenata nosite kući?

Kako kad. Najčešće ih ne nosim, ali da, zna se desiti da moj um neke probleme i ponese kući. Ukoliko se to desi, onda sve one tehnike koje učim svoje klijente zapravo primjenim na sebi, i ima efekta, nekad poslije 10 minuta, nekad poslije 2 sata, nekad pustim um da misli o problemu koji mi je klijent predočio, jer dok toliko razmišlja, na neki način sigurno to ima veze sa mnom, i mojom nekom pričom, te se onda bavim sobom i skoro uvijek otkrijem nešto novo o sebi, napravim neke nove uvide, često vrlo neprijatne, ali važne za mene i moj lični razvoj.

8. Da li lične probleme rešavate, uspešno kao i tuđe?

Ne bih rekla da ja rješavam probleme svojih klijenata, oni to čine sami. Ja sam im samo podrška na tom putu. Što se tiče uspješnosti rješavanja sopstvenih problema, nekad da riješim neki svoj problem, ali s obzirom da je patnja sastavni dio života, nekad pustim da budem u negativnoj nezdravoj emociji jer na taj način učim o sebi i ono što je najvažnije, učim da njegujem sebe u tom procesu, tako da da, rekla bih da je to uspješno. Važno je naučiti voljeti sebe i kad si umoran, i kad nemaš samopouzdanja, i kad si slab, i zbunjen i kada se oporavaljaš od nečega, mislim da je sve to zapravo uspjeh jer velika hrabrost je neophodna za sve to. Psihoterapeuti nisu nadljudska bića. To su ljudi sa svim problemima koje imaju i njihovi klijenti. Oni samo koriste svoje znanje da bi drugom pomogli.

9. Šta je emocionalna glad i kako pobediti?

To je zapravo navika da se jede velika količina hrane i onda kada nisi gladan. Prije svega važno je naučiti razlikovati emocionalnu od fizičke gladi. Emocionalna glad je izazvana različitim emocijama kao što su depresija, bijes, briga. Ono što bih ja savjetovala jeste prvo preispitati emocije koje osjećate, potom šta radite dok osjećate te emocije, da bi zapravo znali kad vi to jedete, odnosno kad se to prejedate, a niste gladni, onda suočavanje sa tim. Radite nešto za sebe što vam je važno, umjesto da jedete, bitno je da nađete zamjenu za emocionalno prejedanje. I da, ako ne možete to sami, obratite se psihoterapeutu, on će vas naučiti određene tehnike kako to da prevaziđete.

10. Šta kad nikako ne možemo da nađemo odgovarajućeg partnera. Želimo, želimo, ali nikako?

Pronaći partnera nije lako, jer adekvatan partner je onaj koji je sličan nama. Sama želja nije dovoljna. Postoji, pa i nekoliko faktora koji nas često mogu ometati u pronalasku partnera, npr. nerealni kriterijumi, međusobna inkompatibilnost, strahovi, stid, depresija, odsustvo društvenog konteksta, niska frustraciona tolerancija. Svakako otkrijte šta je ono što Vas ometa.

11. Strah od novog početka? Završila sam fakultet, strah me da tražim posao, mislim da se neću snaći.

Razumijem Vaš strah, ali on je opravdan i zdrava emocija u situaciji u kojoj se nalazite. Strah od novog i nepoznatog nam je urođen, tako da strah u džep, kao što nosite mobilni telefon u džepu npr. i tražite posao. Da, biće straha, biće neprijatnosti, ali to sve možete podnijeti. Srećno!